Fantomski potres

Fantomski potresi – trese li se „iznutra“ ili izvana?

Ovih dana često se mogu čuti rečenice poput “nisam siguran/a osjetim li stvarni potres ili samo umišljam” pa tako i mi u Centru više nismo sigurni radi li se i kod nas o povećanoj istančanosti detekcije potresa ili se radi o nekom psihofiziološkom efektu.
Ako probamo uguglati taj simptom čestog doživljaja da nam se trese tlo iako EMSC aplikacija nije zabilježila nikakav potres, nailazimo na popularni pojam „fantomskog potresa“. Fantomski potres je prividni doživljaj potresa/ljuljanja tla koji se javlja nakon izloženosti uzastopnim potresima.

Mehanizmi koji dovode do osjeta fantomskih potresa nisu u potpunosti razjašnjeni, no radi se o nekoj vrsti privremenog poremećaja centra za ravnotežu.

U jednom japanskom istraživanju iz 2012. nakon razornog potresa (9,0 po Richteru!) u Tohoku regiji Japana koji se dogodio 11. ožujka 2011. uspoređivali su stanovnike Tokyja koji su bili izloženi čestim naknadnim potresima i stanovnike Osake koji nisu imali učestale naknadne potrese. Rezultati su pokazali da su stanovnici Tokyja imali u prosjeku veći poremećaj centra za ravnotežu i veće mjere anksioznosti od stanovnika Osake, posebice u uvjetima kada su mjerenja funkcioniranja centra ravnoteže rađena sa zatvorenim očima.
Zaključak je da postoji direktno djelovanje potresa na centar za ravnotežu – sličnom mehanizmu kao i fenomen „ljuljanja“ nakon vožnje brodom. Događa se kada centar za ravnotežu u srednjem uhu doživi kretanje tijela u prostoru, no vidni sustav nema adekvatnu informaciju kretanja tijela (krećemo se sa objektom). To objašnjava i zabilježeni porast osjećaja vrtoglavica nakon uzastopnih potresa.
Fantomski potres
Također, u istraživanju pretpostavljaju i da simpatički dio autonomnog živčanog sustava (zadužen za reakciju borba-bijeg ili smrzavanje) uslijed visokog stresa nakon izloženosti opetovanim potresima može narušiti funkcioniranje centra za ravnotežu.
Dodatno, u situacijama percipirane prijetnje (u našem slučaju potresa), svi naši senzori postaju jako osjetljivi na informacije koje upućuju na tu vrstu opasnosti. Periferni vid lakše detektira suptilne kretnje (ponekad i lažno), slušni sustav postane jako osjetljiv na niske frekvencije (nalik tutnjavi potresa), a centri za kretanje i položaj tijela u prostoru preosjetljivi na bilo kakve vibracije. Stoga nije čudno što sad primjećujemo više senzacija poput vibracija/dubokih zvukova koje su uvijek bile prisutne (zbog prometa, građevinskih radova, bučnih susjeda…), osobito kada padne noć i svijet nije više toliko u pokretu kao po danu. No sada nam je prioritetna interpretacija „radi li se o potresu?“. Sve aplikacije koje izvještavaju o potresima, još mjesecima nakon velikog potresa bilježe povećani broj komentara ljudi da su osjetili naknadne potrese i vrlo niskih magnituda kao i potrese koje seizmološka aparatura nije zabilježila (nisu se dogodili).

Ono što je utješno u cijeloj priči jest da su to dobri mehanizmi koji maksimaliziraju našu šansu za preživljavanje u slučaju velike opasnosti.

Iako su iscrpljujući, nakon produženog vremena ipak dolazi do navikavanja i prilagođavanja organizma koji počne zanemarivati takve senzacije. Godišnje i inače imamo 200-njak potresa ≈1-2 magnitude, ali ih ni ne osjetimo dok nam ne postanu relevantni uslijed većeg potresa.

Link na spomenuto istraživanje:
Disturbances in equilibrium function after major earthquake

KAKO SE SUOČITI S EMOCIJAMA NAKON TRAUMATSKOG DOGAĐAJA

Indikacije za samo-zaštitu kod odraslih

Saznajte više