photo

EMDR(Eye Movement Desensibilisation and Reprocessing)


Osnivačica ove metode je amerikanka Francine Shapiro (Senior Research Fellow, Mental Research Institute, Palo Alto, California). Metodu je otkrila sasvim slučajno šetajući parkom i razmišljajući o svojim problemima. Uočila je da je u trenutku kada joj je problem došao u misli spontano napravila pokrete očiju lijevo-desno i da su misli nestale, a kad su se ponovo vratile da su izgledale drugačije, izmjenjene i sa smanjenom emocionalnom snagom. Tako je 1987. godine nastala metoda EMD koja je tijekom godina dorađena i 1990. godine postaje EMDR.

Naime, već su prije desetak godina rezultati velikog broja istraživanja metode EMDR dokazali njenu efikasnost u tretmanu trauma u okviru PTSP-a (ratovi, kriminalna djela, seksualno nasilje i nasilje u obitelji) i trauma manjeg entiteta. Metoda EMDR omogućuje brzu desenzibilizaciju traumatskih sjećanja i kognitivno restrukturiranje koje vodi značajnom smanjenju simptoma (emocionalni stres, ometajuće misli, anksioznost, flashback, noćne more).

Sekcija za kliničku psihologiju Američkog psihološkog udruženja (APA) provela je 1995. god. istraživanje efikasnosti metode EMDR i drugih metoda u tretmanu PTSP-a. Rezultati koje su dobili, pokazuju da je EMDR efikasna metoda u tretmanu PTSD i u usporedbi s drugim metodama ima najviši stupanj efikasnosti za tu dijagnostičku kategoriju.

Efikasnost ove metode u tretmanu PTSP-a je potvrđena i u “Preporukama za kliničku praksu” Američkog psihijatrijskog udruženja (2004) te od Zdravstvenog nacionalnog sustava Velike Britanije (2005).

Istraživanja u kojima se proučavala efikasnost metode EMDR pokazuju da u prosjeku 3-6 seansi daje 77-100% remisiju PTSP-a kod žrtava pojedinačnih traumi, a 12 seansi je potrebno za žrtve višestrukih trauma kao kod npr. vojnika-povratnika iz rata.

Iako je u početku ova metoda bila korištena samo u tretmanu PTSP-a, u zadnje vrijeme koristi se i u tretmanu različitih psihičkih poremećaja kao što su drugi anksiozni poremećaji (npr. panični poremećaj s agorafobijom, različite fobije), zatim somatoformni poremećaji, poremećaji ličnosti, poremećaji raspoloženja naročito depresija te u tretmanu aspekata vezanih za samopoštovanje. EMDR se koristi za probleme iz prošlosti, sadašnjosti a i za željena ponašanja u budućnosti.

Kad osoba doživi jaku psihološku traumu, čini se da dolazi do promjena u ravnoteži u živčanom sustavu, koje su možda uvjetovane promjenama na razini neurotrasmitera ili na razini adrenalina itd. Kao posljedica te promjene u ravnoteži sustav nije u stanju adekvatno funkcionirati i informacija dobivena u trenutku traumatskog događaja zajedno sa slikom, zvukovima, emocijama i fizičkim senzacijama biva sačuvana na neurološkom nivou u svom ometajućem stanju. Na taj način originalni materijal koji je sačuvan u svojoj originalnoj ometajućoj i ekcitatornoj (uzbudujućoj) formi nastavlja biti podraživan s mnogobrojnim vanjskim i unutrašnjim podražajima i postaje vidljiv, kao što smo već naglasili, u različitim formama: noćne more, flashback i ometajuće misli, odnosno tzv. pozitivni simptomi PTSP-a.

Na taj način, kada kod EMDR-a pitamo pacijenta da dovede u sjećanje traumatski događaj, možemo kreirati vezu svjesnog i područja u kojem je informacija pohranjena u mozgu. Pokreti očima ili drugi podražaji aktiviraju sustav obrade informacija i uspostavlja u njemu ravnotežu. Preko svakog seta pokreta očiju, mi pomičemo ometajuću informaciju s velikom brzinom po adekvatnim neurofiziološkim putevima sve do adekvatnog razrješavanja. Npr. razrješavanje se može desiti kada je ometajuća informacija, prethodno izolirana, stavljena u kontakt s aktualnim adekvatnim informacijama koje osoba ima npr. „Nije bila moja krivnja što me otac silovao“. Jedna od osnovnih pretpostavki EMDR-a je da se aktiviranje elaboracije traumatskog sjećanja kreće na prirodan način prema adekvatnoj informaciji potrebnoj za njeno razrješavanje.

Kad je stimulirana elaboracija informacija ona se kreće kao vlak po tračnicama. Za vrijeme ubrzane elaboracije tijekom svakog seta, vlak se kreće prema sljedećoj stanici. Na svakoj stanici neke od disfunkcionalnih informacija se istovaruju a druge adekvatne informacije (ili manje problematične) se dodaju, kao i putnici koji silaze na svakoj stanici dok drugi ulaze. Na kraju seanse s EMDR-om informacija - target je potpuno elaborirana i pacijent postiže adekvatno razrješenje (rezoluciju). Ako ostanemo na metaforičkom planu „vlak je došao na odredište!“

EMDR uzima u obzir sve aspekte stresnog ili traumatskog iskustva kako kognitivne, emocionalne i neurofiziološke tako i aspekte ponašanja.

Pokreti očima (ili druge forme naizmjenične stimulacije lijevo/desno: naizmjenično tapšanje/lupkanje po desnoj i lijevoj ruci, zvučni signali u lijevom pa desnom uhu) zajedno sa slikom jedne scene traumatskog događaja, negativnim uvjerenjima vezanim za nju, emocionalnom patnjom i fizičkim senzacijama olakšavaju obradu informacije do njenog razrješavanja. U konačnom prikladnom rješenju, traumatsko iskustvo je iskorišteno na konstruktivan način i integrirano u pozitivnoj kognitivno – emocionalnoj shemi te osobe.

Ili jednostavnije rečeno, prije EMDR-a traumatsko sjećanje - target se manifestira s jednom slikom, s negativnim uvjerenjima, negativnim emocijama i s fizičkim senzacijama u orginalnoj ometajućoj formi u kojoj se dogodilo. Poslije EMDR-a sjećanja se skladište sa slikom koja je manje prijeteća (ometajuća) s pozitivnim uvjerenjima i s adekvatnom emocionalnošću bez ometajućih fizičkih senzacija.


Centar za kognitivno bihevioralnu terapiju 2011.